Danas na selu. Sa kapije slikala Savu
Hrana
Popularni postovi s ovog bloga
Bolnica
Prije dva dana sam se vratila sa psihijatrije u Vrapču. Prvo sam bila u intenzivnoj njezi, prvu noć. To je u podrumu. Muško ženski odjel. Svi najgori slučajevi nadrogiranosti, psihoza, pokušaja suicida, rezanje kod mladih djevojaka, autisti, svi nosimo u podmornici. To su 4 sobe u staklu i u sredini par stolova za jelo. Ispred njih je u staklu soba za sestre, doktore i med.tehničare koji te motre. Skineš se, pregledaju ti tijelo da nema ozljeda i dobiješ piđamu ili si u svojoj ako si je ponio. Med.tehničar spava na sred prostorije iako su muškarci zaključani cijelu noć da ne bi bilo problema. Bio je jedan Božo, 75 godina mu je, na heroinu je. Border Line je najčešći kod mladih djevojaka i rezanje.Nije mi prvi put, ali uvijek je puno krvi. Onda sam išla drugi dan na odjel na 1 kat. Tamo je 20 cura, žena i baka. Zaključane smo. I smijemo pušiti u dnevnom boravku gdje jedemo i družimo se te pušimo i pijemo kavu. Upoznala sam dvije krasne Ciganke. Jednu dosta stariju, a jednu mlađu od...
Hrana
Pročitao sam tvoj prošli post, no kada sam ugledao ovu sjajnu sliku široke rijeke koja među tek probuđenim biljem i stablima gotovo još ledena putuje svemirom snažna ispod plavetnila, učinilo mi se da će komentar ove fotografije biti moguće smisleniji i lakši za shvaćanje. Nije lako razumjeti onog vjetra, naime; bute vidli.
OdgovoriIzbrišiKako reče jedna stara izreka, tek u listopadu znamo je li neko drvo zimzeleno (na to me sjetila ova krasotica u prvom planu slike, a kako će se pokazati - time mi je poručila ono što mi se čini najvažnijim za čitavu ovu priču koju želim ispričati). Kaj hočem reći; to da opadanje lišća na našem putu ne mora značiti baš ništa. Ljudi pate i trpe od sebe i od neke čudne i strašne kemije koju u sebi nosimo, a da pojma nemamo zašto se neka tamo struja u glavi pospojila ovako a ne onako, i zašto na ovakav dan ćutimo to što ćutimo a ne ćutimo nešto drugo.
Bilo mi je do boli potresno pročitati ono što si napisala o neizvjesnosti. Naime; možda to nisi pročitala kod mene; svojedobno sam napisao jednu crticu o Zeki; vidiš - to je nešto što bih uskoro mogao objaviti i ovdje. Dakle, Zeko je čovjek koji je godinama posjećivao baš sve utakmice na području od Sesveta do Zaprešića, a odlikovao se time što je na glavi nosio ispranu Dinamovu kapicu što mu je dopirala taman do velikih, raširenih ušiju - a pod njom naočale debelih okvira. Svi delegati svih rangova natjecanja, još onda kada su se zapisnici pisali preko indiga - a kamoli onda kada su se počinjali printati, znali su da treba načiniti jedan zapisnik viška; za Zeku. Onda bi ga netko od igrača usput u zagrijavanju odnio Zeki preko ograde, a Zeko bi na svakoj, baš svakoj utakmici koja je bila blagoslovljena njegovim prisustvom tada, nekoliko minuta prije početka - počinjao komentar uživo. I sad, gledaš nekakav Rudeš ili Prečko, pedeset ljudi u gledalištu - a čuje se samo nazalni Zekin tenor kako prenosi susret ni za koga. Dapače, često se Zeko u tim svojim "prijenosima" znao poslužiti i pravim, pravcatim paralelama sa stvarnošću, pa se zaigrati i reći "kao što bi rekle kolege s Htv-a", ili "u Ulici pjesnika, ništa-ništa". Bile su to njegove stilske figure kojima bi gradu i svijetu dokazivao: moja riječ prodire tamo gdje teve ili radio prijenos ne umije.
Osjećao sam Zekin glas na svojoj duši još otkad sam ga prvi put čuo kao živu ranu; kada sam imao valjda dvanaest godina ja sam naime obožavao sam u dvorištu igrati nogomet i prenositi tu utakmicu naglas. Sve je to za mene bilo toliko dobro poznato, da sam oduvijek osjećao kako je u mom životu nedostajao možda jedan jedini kotačić, treptaj oka, slučajnost - pa da i ja budem Zeko; osamljeni komentator na praznoj tribini koji ni za koga prenosi utakmicu strašću djeteta.
Nerijetko Joj znadem reći; da nije bilo Tebe, ja bih vjerojatno bio Zeko. Naravno, Ona se na to zna onako ozbiljno naljutiti; ne gluparaj; no kada Joj pokažem bilježnice iz sedamdesetisedme koje sam ispisivao kao dijete puneći ih sastavima, bilješkama s ondašnjih derbija Druge lige Zapad ili isječcima iz novina, Njena odlučnost nekako čudno počne kopniti pretvarajući se u tišinu i nijemo gledanje u oči.
- Neću Zeku – govore Njene oči; ne mogu sa Zekom; hoću tebe.
Ja se onda vratim s tog mjesta i poljubim Je u obraz; tu sam; još uvijek Ti nisam preko.
Božja djeca na tom mjestu moraju zašutjeti, a sam gospod Bog na to će već poslovično zagrmjeti, kako On to znade: najmanji bit će najveći!
Eto, to sam ti htio reći. Teci kao ova srebrna rijeka pod nebom, govori očima onima koji plaču kad ne gledaju u tvoje oči i nemaj straha. Sve će biti dobro :)))....
vjetar.
Lijepa je Sava, ja je gledam kad idem u šetnju do utvrde koja se nalazi blizu ušća Kupe u Savu
OdgovoriIzbrišiNebo se ogleda u vodi. Plavu Savu dugo, dugo nisam vidjela. Odlična fotka.
OdgovoriIzbrišiLijepo.........oko ti je upilo ljepotu neba i granja
OdgovoriIzbriši